„Podaj nam svoje svjetlo koje si iz raja povuk’o za sobom k’o što meteor vuče kosu zlatnih prama, da kroza nj nađemo pukotinu neba koju si napravio silazeći k nama!!“(R. Kupareo)

Godinama (a već ih je sasvim pristojan broj!) ćirim kroz ovu pukotinu. Zadivljena – koje li domišljatosti Božje! Svog sina, to svjetlo Božićne i svake naše zemaljske noći,  posla dobri Otac nebeski da „probije“ nebo, na napravi pukotinu prema zemlji, kako bismo mi – suprotnim smjerom, pravac u Nebo! U Njegovo divno Nebo!!!

Tražiti nam je tu pukotinu. Uvijek. I ovog došašća! Sigurna sam da svatko od nas ima na dohvat oka, na dohvat duše poneku pukotinu. Naime, svaki dah dobra odraz je Njegova svjetla! Svako, pa i najmanje očitovanje dobrote zlatna je nit „meteora kose zlatnih prama“. Svima nam želim i molim ustrajnost u traženju pukotine neba, kao i raspoloživost da sami otkrivamo svima oko sebe svojom ljubavlju i dobrotom gdje se nalazi „pukotina neba“!!!

Plodno vam došašće! (smg)