Dani su Vukovara i Škabrnje…

Ovaj sam tekst, većim dijelom pisan u ratnim danima,  složila u svjevrsni mozaik za Knjigu Žene u domovinskom ratu prije nekoliko godina. I rado ga dijelim sa svima vama.

 

BOG JE FACA!

 

Ivanin poziv, zatim na brzinu dogovoren posjet (koji planiramo otprilike toliko vremena koliko je dovoljno da se mjeseci izražavaju u godinama…), i onda: dani preliveni sjećanjima na godine rata… dani prelistavanja ratnih uspomena pretočenih u slova, riječi…

Sjećanja naviru, tekstovi, fotografije – tek su vrata za ulaz u sveto vrijeme ljubavi i darivanja – do kraja, do posljednje kapi krvi! Ne zove li se i tjedan u kojem se posebno spominjemo Kristove muke i smrti upravo SVETI TJEDAN!?

Da, bilo bi mi nemoguće razmišljati o tim danima, a ne dotaknuti se Kristova stradanja. Ta redovnica sam, časna sestra, i sa cijelom tom mom (i tako mi dragom!) stvarnošću proživljavala sam sve te ratne godine. I kalilo se i moje čovještvo, i moje redovništvo, kroz brojne dotaknute živote, na zajedničkom putu prema Uskrsu! Uskrsu svih nas – koji mi je i tada i stalno mi ispunja prostore nadanja!

Ljeto nas je već zapljuskivalo činjenicama koje su zvonile ratom. Ali nije lako – i jer je neshvatljivo, i jer je strašno – prihvatiti da je to doista to! Da je rat počeo!

Sa TV ekrana, a uskoro i „programom uživo“, nizale su se iz dana u dan kolone prognanih i izbjeglica.

Tad sam ovako zabilježila:

Zgnječena patnjom i nedotaknuta mržnjom! – Takav mi osjećaj podaruješ!

U grudima mi jecaj mase za kojom ostaju popaljena ognjišta.

Bol – velika, beskrajna kao mržnja koja tijelo tvog brata kida na komadiće…

… i pitanje: Zašto? Dokle?

Zašto? Pusti me da ovdje šutim, jer je pravda na tvojoj strani. ..

Ali skrati vrijeme ovog progonstva, ove suzne doline…

Ako nam već patnja zapade u baštinu, i bol, nemoj nas kazniti osjećajem mržnje! Neka kroz život ne vučemo to preteško breme, jer je i bez njega dovoljno mučan!

                                       (18.8.91.)

Onda, i sve do danas – kod ovog Zašto? – šutim… Zbog tolikih divnih zavjetnih slavlja u Lijepoj Našoj, i za vrijeme komunizma, kad smo doista obnavljali snage ljudskosti i svetosti na takvim zajedničkim blagdanima. Moj narod je, evo 14-o stoljeće privržen Bogu i Majci Mariji. A puno je psovke, bijele kuge, puno je zavisti, laži, puno smo puta odustali na putu poštenja…

Prve granate na Gaženicu, a onda redom: Zadar dijeli stvarnost cijele Domovine. Prvi vikend u listopadu, kiše granata, podrum pedijatrije u kojem je bila kirurgija i stotine ljudskih života… Tada sam radila u Službi za transfuziju krvi Opće bolnice Zadar. Neprestani pozivi na darivanje krvi ispunjali su službu transfuzije i rijeke dobrovoljnih darivatelja krvi proticale su tim prostorima. Kakvo je to bilo očitovanje zajedništva, ljubavi, želje da se bar nešto učini, kad se nije znalo što bi!!! Radnog vremena nije bilo. Svi smo danima bili u tom našem podrumu, a u kirurškom se izmjenjivale da krv brže stigne do operacijskih dvorana. Kad god o tim danima transfuzijskog podruma mislim, u ušima tako svježe odjekuje ono što smo tada najčešće pjevušile: Kome bi šumilo more moje sinje da Hrvatske nije, da Hrvatske nije!!!

I kad dio nas negdje u sitne sate, može pokušati malo odspavati, bilo je očito da duh ima snagu za nove pobjede: uspijevali smo i humorom posuti te dane, posute već bolima i mukom svih nas. Zapisah:

Ležim i osjećam bogatstvom taj prostor koji je bio premalen i za hodnik. Kakva raskoš transfuzijske dežurne sobe!

A podrum pun slomljenih života – noge, ruke, oči, sinusi, kralježice, čeljusti, zubi… Sve su to ljudi, sve su to mučenici napaćene nam zemlje Hrvatske, sve su to geleri što mi večeras izšaraše dušu.

Osjetiti usamljenost svog postojanja nad bezdanom, osjetiti koliko je krhka i tanka nit na koju smo obješeni, a i ona popušta…  Naša usamljenost u boli, u patnji, naša razapetost , naočigled dubine svemira i ljudske pokvarenosti, koja se krije iza ledenih, surovih diplomacija. Bijeda pokvarene Europe i svijeta…

Naša usamljenost, koja nas utopijski njiše između uništenja i prkosne volje za životom, dok diše posljednje srce hrvatsko, naša nas usamljenost čini jednijima, dok nam se dubina utrobe grčevito bori u izrazu bijesa – 50, 70 godina hranili smo tu, sada bijesno pomahnitalu zvijer.

A Hrvatska…„na vješalima, suha kao prut…..“

…Kako tanka nit dijeli moj narod od totalne apatije i osjećaja vlastitog kraja, uništenja. I kako taj moj čelik-narod još cijedi posljednje kapi nade iz osušenog življenja!

Kad nas, Gospode, ogoliš do kože, do zadnje stambene zgrade, zvonika, muzeja, možda ćeš nam tada uspjeti objasniti to što očito još nismo shvatili: Najveći posao kriznog štaba duše bio bi – hitno poraditi na ratnoj duhovnosti….

Gospode, ima li ovo kraj?

                                       (6.10.91.)

Doista je izgledalo kao da je baš ovo kraj. Vrijeme izvan bolnice provodilo se u podrumu i oko njega. Osluškujući što javlja tranzistor, osluškujući granate, brojeći ispaljene i „prizemljene“ VBR-ove i odmjeravajući bezdan beznađa.

A onda je uslijedilo vrijeme „terena“. Ratna bolnica na Pagu formirana je u jesen i trebao je tamo biti redovito i jedan tehničar iz transfuzije. Tako maskirna uniforma postaje i moja stvarnost. Ne znam točno što sam osjećala. I jesam li uopće osjećala… (Ma moralo je biti ponosa!) Bilo mi je jasno da je to ratna obveza i da nema prostora za maštanje.

Tako sam živjela negdje između prognanih, izbjeglih, vojske, ranjenih, podrumskih stanovnika… Tjedni terena i bolnice su se izmjenjivali i meni se činilo da doista do mnogih uspijevam stići… Ma što je to „stići“…? Slušati, slušati… Činilo mi se (i sad!) da je to, nakon neposredne životne opasnosti – najviše… Sjećam se, nakon jednog telefonskog poziva u sitne sate, koji je trajao i trajao, susestra mi reče: A blago tebi…

A baš po tim brojnim svakodnevnim susretima dolijevalo se ljudskosti i u moju posudu…

Rat…

… ljudskost se brani od mržnje…

       … a štit je sve tanji….

Hvala ti, nebo, za ljude s velikim slojem ljudskosti. Pogođene, a ne ubijene.

Hvala za snagu koja u kotlu rata pronađe zrna dragocjenog iskustva.

Hvala za ljepotu susreta!!

                                           (27.12.91.)

 

U danima bez granatiranja pomalo se sve uhodava nekim novim načinom živjeti te ratne dane. I postaje svakidašnje – do neke nove eksplozije…

U momentu zaželjeh da sjećanje na grmljavinu pakla potraje vječno. Da se ne dogodi da premalo cijenim mir neba nad glavama,

Da ne zaboravim da je beskrajni dar moći prošetati sunčanom rivom.

                                           (1.1.92. 01.²⁰)

 

Nastojanje da dolijem smisla, vedrine, života… u sve s kojima se srećem, često mi je očitovalo svu nemoć mojih želja.

Čeznem nepostojanju oteti smisao.

Čeznem nahraniti izgladnjela disanja.

Uzmi moju čežnju nemoći

   i pokloni joj nahranjene prijatelje!

                                           (92.)

Kad je već užas rata naša stvarnost, usuđujem se razmišljati: Da li bi bez tog groznog rata moj život bio siromašniji za niz dragih poznanstava, za riječ, pogled, osmjeh, za svaki ratni susret, za Boga u bratu?!

                                           (1.3.92.)

Opet sam jutros rekonvalescent.

Nakon iscrpljujućeg iščekivanja onih što ne dolaze… I po cijenu vlastite iscijeđenosti, znam da oni moraju imati svoje mjesto negdje tu – u mom srcu. Jer moj Bog voli, iako čovjek uzaludno pokušava objasniti – ZAŠTO?

                                           (6.4.92.)

 

Neobrađena, tobože, materija prikladnijom se pokazuje od krivo shvaćene „kvalitete“. Bogatstvo mogućnosti i htijenja osvježava trpkost svakodnevnih rovova.

                                           (12.1.92.)

Kontinuirano tih mjeseci stizale su nove grupe patnika… Prognani, izbjegli, domaćini svi su tog Velikog petka išli, bliži no ikad Osuđeniku na smrt na križu, ljubiti križ koji je postao put za spas, život i uskrsnuće naše.

Vidjeh bol na visokim petama – i niskim…

Vidjeh đonove – bijele, u crnini poznih godina. Crni su đonovi, njeni vlastiti – postali već prah i pepeo. I blato, na kiši što danas ustrajno i nepokolebljivo pada…

I ne znam žeže li gore našminkana ili oronula bol…

Vidjeh mnogo poljubaca – križu, u nekoj drugoj, doduše lijepoj, ali ne toliko dragoj srcu – župnoj crkvi.Vidjeh gorčinu prijekora dok Ti, Gospode, vapiju prognani sinovi Evini. Dokle još, Gospode? Dokle?

Kolikom nam daljinom sviće zora uskrsnog jutra?

                                           (Veliki petak, 17.4.92.)

 

A svijest o vlastitoj nemoći jačala je nit kojom sam o Nebu ovisna. I danas, u drukčijim – ali više puta vrlo teškim, bolnim susretima, kao i tada – osjećam da je tek tračak smisla našeg Vječnog Smisla uspio i po meni doprijeti do mnogih koji ga traže. i danas, ta svijest se pretoči u poklik: Bože, radosti moja!

Koliko je ovaj rat moje redovništvo iscijedio, umorio? Uvjerena sam – dapače! Bog vodi moj život putem toliko neobičnim, s toliko ljubavi, koju može imati samo On!

I da još nekoliko života proživim samo u zahvalnosti Bogu za lijep (paradoks rata!) život, bilo bi to nedovoljno.

Radost koju ljudi osjete pri susretu s Bogom (a koji se posluži i sa mnom!) je velika!

Bože, radosti moja!

                                           (13.5.92.)

 

 

Osjećaj da će dani stradanja naći svoj uskrs izmjenjivali su se s osjećajem da se sve moglo i bez tog okrutnog rata… i sa bezbrojnim malaksalim osjećajima da kraja nema…

Koliko li ćemo uspjeti krhotina skupiti od naših razbijenih, izmlaćenih života? I hoće li rat zaista biti kraj umiranja za neka nova, plodna rađanja?

Okrutno pitam: Da li je sazrijevanje čovjeka tako beznačajno, da bi mu rat bio velika cijena?

U vrtlogu užasa, mržnje i smrti postoji sebičnost – netaknuta, bijeda – neozračena, mržnja uspjela…

…nije nam trebao taj rat….

                                           ( 9.1.92.)

A negdje tamo u sivkasto-plavkasto-oblačnoj daljini, daljina postaje blizina. A prije već – neke susjedske blizine već su davno postale daljine… Težina i vlaga rovova, granata, užasa – tako preseljava u moje misli, a srce šeta Slivnicom…

                                           (5.92.)

Don Anđelko, s. Vjenceslava i ja smo krenuli na Gospu Lurdsku 1992. u Posedarje – slaviti blagdan.

Mržnja i smrt, nezasluženo okupana pljuskom,

željezno i kameno usidrena na brežuljku…

a dolje

prkosna i hrabra

krade tišini korake

vojska…

Iza razbijenog prozora,

na prašnjavom žrtveniku

događa se SUSRET!

Marija Lurdska,

nebo silazi ljudima,

tragom žrtvene prašine

događa se Kalvarija.

Vojska i dalje

tišini krade korake

ne sluteći svečanost trenutka.

Neke su stvari, možda, ostale iste.

Neposjećeni Bog,

dok čovjek i dalje

tišini krade korake

ne sluteći

potrebu trenutka!

                   (11.2.92.)

Svaki moj korak Slivnicom nekako mi ostade u duši snažnije ugraviran. Valjda zbog sličnosti s rodnim mi kamenom Burnog Primoštena…

Kad prestane jeka ispaljene granate,

kada u plavetnilo neba putuje

dim ognja i žar žeravice,

kad se ratnom užasu otme koji miran sat,

kad se sretnu duše,

bogate, drage, tople ljudske duše…

Tada se miris zgarišta vlastitog doma

tugom razbija o kameno stijenje,

zapinje o drač.

Tada se susrećemo u nekim drugim prostorima

vlastitih duša

i tada shvaćamo

kako smo svi mi, ipak –

postali neki drugi, ratni, ranjeni…

I osjetimo tada

kako smo bliski i dragi jedni drugima,

kako svaka srušena, zapaljena kuća

proširuje stambeni prostor za ljude

u vlastitoj mi duši…

                                           (Slivnica, 14.1.92.)

Svečanost zvjezdanog neba…

Radost susreta…

Slivnica!

A u daljini samo jedno svjetlo

svjedoči drugu stvarnost:

Zapaljena kuća.

                                           (Slivnica, 6.2.92.)

Srce mi se doima kao kokošinjac iz kojeg su podivljalo iskočile kokoši. Kokošinjac zna da će se one vratiti i brižljivo čuva sva poispadala perja, kao ugodni dodir sa svojim bjeguncima.

U tihoj ovisnosti, otvorenosti, prebire svoja sjećanja, prateći tako mislima sve koji su izšetali – na dulje ili kraće staze…

                                           (proljeće, 92.)

…pucanje u Boga…

 

… a preko stanova mrtvih

pogled na sijače smrti…

Zeleni hrast, Paljuv, Islam…

…tone željeza i betona,

ukopana smrt naočigled disanju,

četnički željezni užas!!!

                                           (uz slivničku crkvu…,92.)

 

Drago mi pitanje, koje je bilo najmanje pitanje: „Časna, što kaže vaš Zaručnik?“ bio je još jači poticaj da osluškujem tog mog Zaručnika, ali i da ja njemu puno toga kažem. Dok su dane Paga redovito ispunjali i brojni susreti, dane Zadra, osobito u večernjim satima ispunjala je molitva:

„Časna, što kaže vaš Zaručnik?“

U večernje sate bivanja pred Njim, ugodno se smjeste sve te duše što prošetaše mojim ratnim šetalištem. I spaljena kuća, i ubijen prijatelj, i zarobljen, i svi moji Buzde, Barbe, Ujci,  i Mudri, i Guje, Nada, Jela, Marija, … i moja Suzi što časna me njena maskirna jakna grije, baš kao njeno veliko srce za sve njene dečke. Oni su njeni, ona je njihova, i to je bio život. Pravi ratnički i prijateljski.

A ja izlijevam pred Gospodinom moju čežnju za što brže okončanje tih ratnih nadražaja na pucanje, na borbu, na smrt…

Što hitnije, Bože, jer teško je, sve teže razmišljati normalno…

                                           (Pag,13.5.92.)

 

U lipnju 1992. godine Dušanka Miočić pozvala me u Zadarski radio, nakon što je čitala tekstove koje sam pisala te prve ratne godine… (Rado citiram A. Finkelkrauta koji reče: Da nisam pisao, bio bih poludio…) 40-ak minuta programa „uživo“ u jednom je trenutku iznenadilo Dušanku i Zorana. Naime, Dušanka me pitala (otprilike) uspijevam li i kako povezati sve te stvarnosti i strahote. Kako toliko izazova na mržnju nadići, neutralizirati, ……..

Govorila sam otprilike kako smo zaista pobijeđeni tek kad nam mržnja osvoji srce. Tada smo gubitinici – i u ratu i u miru. Vjerujem da je i iz svih gore zapisanih misli moguće pretpostaviti kako se i sama borim kao i svi – između zla i dobra, ljubavi i mržnje… i kako bez Boga niti želim, niti mogu ići kroz život. Dok sam se tako raspričala o mom Bogu, naprosto su riječi bile malo. Spontano sam zaključila da je s Bogom, jer On jest LJUBAV, sve moguće. I rekoh: „Ma Bog je FACA!“ Dušanka i Zoran su jedva pričekali da završim rečenicu i da puste glazbu u eter, kako bi se oboje mogli slobodno nasmijati. Tek sam tada shvatila da je ponešto u priči van standarda…

Dva dana nakon te emisije, opet nešto van standarda! Reče mi sestra da me treba jedan gardist. Ništa neobično u to vrijeme. Siđoh u primaću sobu. Nepoznati čovjek u maskirnoj uniformi… Pitam:

• Mene trebate?
• Jeste li vi sestra Gracijana?
• Mi smo došli, još su trojica u pizzeriji, vidjeti tu s. Gracijanu i pitati je kako je to Bog faca.

Ispričao je najprije kako su slušali emisiju tako pažljivo da su se u rovu samo još komarci čuli. Odlučili su prve slobodne sate s položaja ići ravno u Radio Zadar pitati za s. Gracijanu i pronaći je negdje… I dođoše tada, ravno iz Maruna iznad Obrovca preko informacija pokojnog Miljenka Mandže u samostan. Naravno, rasplakala sam se od ganuća i radosti i rekla kako mi je ovo najjači dokaz kako je Bog doista faca. Jer ako sam išta htjela da mi Bog pruži po tome što sam o Njemu govorila, željela sam da to dečkima u rovovima nešto znači. I eto, Faca je!!!

Pozvaše me u pizzeriju, no rekoh da bi mi draže bilo da oni svi dođu u samostan. I ostadosmo skoro dva sata u razgovoru, uz pizze i pivo. Sestri su donijeli sok!

Kad me je, jedanaest godina poslije, neposredno nakon slavlja pozdravio nepoznati invalid koji je posljednji pozdravljao Papu na Forumu onog velikog 9. lipnja 2003., opet sam zastala u nedoumici. Ne znam tko me to zove imenom – s. Gracijana… Nije se predstavio svojim imenom, već je samo rekao: BOG JE FACA!!! Naravno da mi je tog momenta sve bilo jasno!!! Tiho kao dobrovoljni darivatelj krvi, Tiho iz Maruna iz rovova, Tiho nakon pozdrava sa Svetim Ocem!!! I kako ne slaviti tog mog divnog Zaručnika, kad je doista FACA!

Dani i mjeseci su se nizali, izmjenjivale su se i sirene za početak i kraj opće opasnosti, sve do siječnja ’93.

Opća opasnost!!

Mjesecima potiskivana u sjećanju,

duboko u podsvijest.                                                       

Kao feniks –

probudiše se sva sjećanja i sve tuge…

Samo da što manji bude harač!

Što manji, Gospode!!!

                                           (akcija Maslenica,22.1.93.)

Naravno, obnovljena je nada da će doći mir. Više nije bilo tako izvjesno da svakog trena neka granata može presresti život. Lakše se disalo. I dalje pogleda vapijućih nebu, zbog svega! Osobito zbog želje da padne kiša…

…umirujući ritam

nebeskog darivanja…

K   i   š   a  ….

Neka i danima traje…

To znači:

još poneki dan bez redukcije…

                               (13.4.93.)

I nastavilo se živjeti.

Život je ucijeljen

i u dane bez uzleta.

Život traje

u svojim danima življenim,

pa i na sitno…

Iz sitnog življenja, otpaćenog, ratnog,

je li zaista puno

očekivati da bude sjeme u tišini zemlje

za život novi???                 

                                           (14.4.93.)

 

I kad danas, nakon niza godina prebirem sve te dane i sjećanja, i dalje molim… I razmišljam: Koliko je zaista to otpaćeno ratno življenje bilo sjeme za novi život? Znam da je bilo sjeme, da je bilo dobro sjeme,  i da ga je bilo u izobilju. Moj Zaručnik, jednom dok je naučavao svoje učenike, ispričao je priču o sjemenu:

Iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno padne uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad ogranu sunce, izgorje, i jer nemaše korjena osuši se. Neko opet pade u trnje, i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod. Razraste se i ramnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko. Tko ima uši da čuje, neka čuje.“(Mk 4,3-8)

Znam da je sijano posvuda. I na kamenito tlo, i u drač, i uz put… Puno sjemena tako propadne. Znam, ta i očito je, da je dio sjemena ipak dospio u dobru zemlju. Ta puno je plodova donijelo to umiranje sjemena tih ratnih godina… Ako nam se i čini da je moglo puno više, ni sad nije kasno. Mnogo sjemena i danas čeka plodnu zemlju da poraste i rod donese. Rod ljudskosti, dobrote, poštenja, marljivosti, istine, ljubavi! Život svakog od nas može biti plodna zemlja. Postati kruh dobrote! Hraniti!

S radošću molim i nadam se da i ove rečenice mogu pomoći kako bi se lakše obradila poneka plodna zemlja, za život novi! Za nahranjenu nam dragu Hrvatsku!

2006. M. Gracijana Gracin, srpanj 2006.